Ulja na platnu i crteži iz stvaralačkog ciklusa „Reakcija na prazninu” slikara Miomira Miša Vemića čine postavku njegove 50. samostalne izložbe koja je sinoć otvorena u nikšićkim galerijama „Ilija Šobajić” i „Nikola I”. Izobličene figure konja koje na svojim leđima nose čovjekolike i životinjske spodobe, predstavljaju, kako je Vemić pojasnio, pošasti koje uništavaju ovaj svijet i izraz su njegovog pesimizma, „armagedona” koji nam je pred vratima, a vrisak koji izvire iz njegovih djela nije siguran da neko čuje.
– Slike radim svojim sopstvom, odricanjem, žrtvom na neki način, ne mogu da kažem životom, ali žrtvujem dosta toga da bih sebe iznjedrio na platnu i papiru. Praznina, bjelina papira i platna jeste najveći umjetnikov neprijatelj, a ja nastojim da se sukobim sa njim, da reagujem ne samo na tu bjelinu, nego i na pošasti i bijedu koji u meni izazivaju takođe osjećaj praznine. Uslijed nemoći da izmijenim nešto kao jedinka i razmišljajući o tome da li će umjetnost ili ljepota spasiti svijet pokušavam da na platnu i crtežima prikažem svoje shvatanje i poimanje svijeta oko sebe koji tone u propast, istakao je Vemić.
Umjetnik, smatra on, ne bi trebalo da pojašnjava svoje slike, već da posmatrač pročita ono što on svojim radom hoće da kaže. Djela zato i postoje, a umjetnost treba da bude angažovana i u vremenu i u prostoru, i da bude duša umjetnikova.
– Svako umjetničko djelo mora istovremeno i da je dopadljivo i da je vrijedno u drugom smislu. Ne razmišljam da li su ovi moji radovi dopadljivi. Nekome jesu, nekome nijesu, ali slika mora da odiše privlačnošću prije svega, ne smije da odbija jer je onda nepotrebna, kazao je on.
Kroz decenije plodnog stvaralaštav svoj motiv nije mijenjao već je samo ulazio u njegovu suštinu. Pokušava da naslika konja iznutra, ispod kože, čovjekovo ono loše koje nosi takođe ispod kože.
– Što se tiče mijenjanja naravno da sam se promijenio iskustveno. Prošao sam gotovo pola svijeta sa svojim slikama, sa kolonijama, upoznao sam hiljadu i više umjetnika što je dragocjeni dar za svakog čovjeka. Tako da sam spoznao i sebe kroz druženje sa drugim umjetnicima, kroz izlaganja, kroz 50 izložbi i nastojao sam da svaka moja poslednja slika bude i najbolja slika. To ne znači da jeste, rekao je umjetnik.
Na jubilarnoj, 50 samostalnoj izložbi posjetiocima je predstavio isto toliko radova nastalih u poslednjih šest godina, a postavku je posvetio svom unuku Petru i braniocima rijeke Bukovice, koja protiče kroz njegov zavičaj, a kojoj prijeti „kroćenje u cijevi”. Vemić je učesnik i više stotina kolektivnih izložbi u značajnim muzejima i galerijama u zemlji i inostranstvu, internacionalnih bijenala i selektovanih umjetničkih simpozijuma. Za stvaralaštvo je nagrađivan, a samo u ovoj godini dobio je dva priznanja - Povelju „Sv. Luka” u Zvečanu i „Zlatnu paletu” u Brčkom.B.B.

​Duša po prostranstvima postojbine

Vemićevu izložbu organizovala je Javna ustanova „Muzeji i galerije” Nikšić u okviru programa „Nikšićka kulturna scena 2018.“ Najtačniji i najemotivniji uvod u njegovo stvaralaštvo, kazala je otvarajući izložbu direktorica pomenute ustanove Jelena Đukanović, dao je sam umjetnik u jednom od svojih intervjua.
– „Moja likovna priča počinje od trenutka moje samosvijesti kada sam nezadrživo počeo crtati figurice na čatmi moje rodne kuće u planinskom zaseoku Dragoševca na obroncima Sinjajevine. To malo planinsko naselje danas je pusto. Ostala je samo kuća mog djeda Jova, a bujalo je od života i od konja. Sve se to utisnulo u moju podsvijest i duboko zariveno postalo je izvor energije koju crpim iz svog nezaborava. Mislim da je prvi zvuk koji sam čuo iz spoljnog svijeta vrisak crnog konja, našeg ljubimca. I na neki način siguran sam da se moj dječiji krik kada sam izašao iz majčine utrobe stopio sa vriskom tog veličanstvenog bića. Od tada pa do danas to crno biće nosi moju dušu prostranstvima moje postojbine”, citirala je Đukanovićeva Vemića.